JAPAN | Damir Šagolj za Radio Slobodna Evropa

Damir Šagolj, fotoreporter novinske agencije Reuters, u ekskluzivnom razgovoru za Radio Slobodna Evropa iz Japana kaže da je humanitarna situacija na sjeveroistoku te zemlje, koji je najviše pogođen prošlosedmičnim zemljotresom i cunamijem, izuzetno teška.

Šagolj, glavni Reutersov fotoreporter za jugoistočnu Aziju, kaže da preživjeli uprkos obimu katastrofe koja ih je zadesila pokazuju fascinantnu smirenost i osjećaj za solidarnost, organizaciju i pomoć.

Sarajlija koji je pokrivao balkanske ratove i velike svjetske konflikte i događaje u zadnjih 15-ak godina, kaže da bi evakuacija šireg područja oko Fukušime, u slučaju katastrofe u tamošnjoj nuklearnoj elektrani, zbog guste naseljenosti i oštećene infrastrukture bila teško izvodiva.

Ne može biti gore

RSE: Damire, već nekoliko dana nalaziš se u Japanu. Gdje si trenutno i kakva je situacija?

Šagolj:Ja sam sad u provinciji Iwade na sjeveroistoku Japana, možda nekih 20-ak kilometara od obale u jednom malom gradu u kojem ima struje i rade telefoni. Tu dođemo navečer da spavamo, a inače sam uglavnom po danu u ovim gradićima na obali, to je možda nekih 150 kilometara sjeverno od elektrane Fukušima. To je dio Japana, dio obale, koja je najviše nastradala u cunamiju i u požarima koji su nastali nakon cunamija.

RSE: Šta si zatekao kad si došao, kakva je bila situacija, kako su se ljudi ponašali?

Šagolj:Ja sam došao, ne mogu se sjetiti više, dan poslije zemljotresa i cunamija. Doduše, trebalo mi je skoro cijeli dan da dođem do sjevera Japana iz Tokija jer su komunikacije otežane. Ovaj voz brzi ne vozi, autoputevi su zatvoreni, oni su malo i oštećeni, ali su zatvoreni za saobraćaj osim za vozila vatrogasaca i hitne pomoći i ostalih koji nose pomoć, pa mi je trebao jedan cijeli dan da dođem ovdje do ovoga dijela koji je najviše nastradao. Ovdje je situacija, kako da kažem, ako kažem da je dramatična, to će zvučati jednostavno, ovo je čini mi se puno komplikovanije od dramatičnog, jer desio im se prvo zemljotres, pa je zemljotres pokrenuo cunami, pa je cunami pokrenuo požare u kojima je jako puno izgorilo. A onda se sve to desilo i sa ovom nuklearkom, pa je danas i jučer strašno hladno i danas pada pravi snijeg, kao za sarajevsku olimpijadu, one prave fleke, tako da stvarno ne znam šta još da se desi, da napadnu vanzemaljci, situacija je otprilike takva.

Na obali koja je nastradala u cunamiju, sve je potpuno uništeno. Taj dio inače nije nešto industrijski razvijen, to su uglavnom gradovi koji se bave ribarstvom i oni su potpuno uništeni. Prekjučer sam bio sa predsjednikom međunarodnog Crvenog krsta, koji mi između ostalog i pomažu u logistici, i to je jedan gospodin koji je u svojih 70 i nešto godina života prošao sve svjetske katastrofe, i možda je i jedan od najiskusnijih a inače je Japanac, i on mi je rekao da je ovo otprilike najgora katastrofa koju je vidio u životu.

Nema panike

I stvarno jeste katastrofa, to na obali je potpuno uništeno i jako puno ljudi se vodi kao nestali. U gradu u kojem sam ja jučer i danas bio i koji se zove Ocuči, i koji je imao nekih 17.000 stanovnika, 9.500 se vode kao nestali, što je strašno, i takvih gradića ima koliko hoćeš. Kada se krene od obale ka unutrašnjosti Japana situacija jeste bolja zato što cunami i potres nisu bili jaki, međutim život je potpuno paralizovan.

Autoputevi su zatvoreni, benzina nigdje nema. Meni benzin logistički predstavlja najveći problem, bukvalno svako jutro to mi je prva stvar da kamčim da mi neko da deset litara benzina da se mogu voziti sto kilometara. Nema hrane, telefoni ne rade, što je vrlo čudno, samo telefoni sa stranim brojevima rade, ovi japanski rade vrlo tanko, tako da se to sa obale prenosi na čitav Japan.

Šta je, međutim, interesantno? To da nema panike. Ovo da se desi u Evropi ili u našem dijelu Evrope to bi bila panika najstrašnija. Ja nisam vidio u ova četiri dana nikoga da je paničario, nikog da je iz razvaljene samoposluge uzimao hranu, iz razlupanih auta uzimao benzin, da je vrištao, plakao, kleo.

Japanci su tu, moram priznati, potpuno fascinantni, jedino u dva navrata sam susreo neke emocije ali to su bile neke ekstremne situacije, a sve ostalo je potpuno fascinantno.

RSE: Šta je sa preživjelima, kako oni preživljavaju dan za danom?

Šagolj: Još je rano za humanitarne organizacije, one u četiri dana ne mogu ništa uraditi. Humanitarne organizacije jesu fantastične i korisne, međutim to su mehanizmi koji su tromi i treba im vremena da se pokrenu, pogotovo što to sve funckioniše na nekom međunarodnom nivou, tu treba vremena. Sada ljudima koji su u nevolji pomaže japanska vojska, koja se ne zove vojska nego teritorijalna odbrana, i oni iznose najveći dio posla u pronalaženju eventualno preživjelih, u sakupljanju leševa po obali, u raščišćavanju komunikacija. Od humanitarnih organizacija ničega nema. Međunarodni crveni krst se ovdje bavi  pružanjem medicinske pomoći, japanski Crveni krst je također vrlo dobar i oni imaju svoje bolnice i te bolnice su prepune. Prekjučer sam bio u jednoj od tih bolnica, spavao sam u njoj jer one imaju struju. Tu su bukvalno povrijeđeni po hodnicima kao u filmovima ili u snimcima koje gledamo iz ratnih područja. Humanitarne organizacije će tek doći za neko vrijeme. Japanci su tu poprilično, kako da kažem, ima jedna vrsta ponosa koja im kaže da oni mogu to sve obaviti i oni stvarno mogu jako puno jer su jako organizovani. Međutim, čini mi se da je ova tragedija takvih razmjera da će se morati uključiti i ljudi iz drugih zemalja i međunarodnih zajednica. Koliko god bili bogati i dobro organizovani, ovo prevazilazi okvire nacionalne katastrofe, ovo je međunarodna katastrofa.

Evakuacija je nemoguća

RSE: Da li se spremaju planovi za evakuaciju? Situacija u Fukušimi je čini se sve dramatičnija, čini se da vlasti tamo jednostavno ne mogu staviti pod kontrolu reaktore u nuklearnoj elektrani. Da li si razgovarao sa lokalnim vlastima da li se spremaju planovi za evakuaciju tog šireg područja ako bi došlo do prave nuklearne katastrofe?

Šagolj: Ja realno znam šta se dešava u Fukušimi kao i neko ko gleda CNN. Informacije dolaze od vlasti, to nije tragedija na koju može otići novinar-očevidac pa izvijestiti, tako da ja stvarno ne znam ništa više nego ljudi koji prate vijesti. Na osnovu toga i ja pravim svoje planove, gledam kuda vjetar puše, jučer je puhao prema Tokiju, danas puše prema moru. Gdje će sutra puhati ne znamo i ne znamo šta će biti sa tim reaktorom.

Meni su komunikacije grozno otežane, skoro nemoguće, sve što mogu je da svakih sat vremena ili 45 minuta zovem telefonom ljude koji znaju šta se dešava.

Ovaj nuklearni dio je nešto zbog čega bi ovo moglo svima ostati u groznom sjećanju.

Ima li planova za evakuaciju, ne znam. Međutim, i da ima, vrlo bi ih bilo teško sprovesti jer Japan je jako, gusto naseljena zemlja i jako puno ljudi živi na kvadratnom kilometru i vrlo bi teško bilo to organizovati. Sada je jedan mali dio od recimo 30 kilometara evakuisan i to je, ako se ne varam, 240.000 ljudi. Zamislite sad da se evakuiše u krugu od 100 kilometara. To su silni milioni ljudi. Ja nikakve planove ne vidim. Ako bi se to stvarno desilo tu bi stvarno nastao haos. Pogotovo što su i luke nastradale da bi se eventualno mogli evakuisati morem, luke su nastradale u cunamiju, tako da ako se desi taj najgori scenario sa nukleranom elektranom to bi moglo biti poprilično gadno.

Svaki dan je nešto novo

RSE: Damire, zadnjih 20-ak godina si počevši od rata u BiH i ostalih balkanskih ratova, pokrivao sva velika svjetska žarišta i velike događaje. Proveo si i neko vrijeme u Ukrajini dokumentujući posljedice nuklearne katastrofe tamo prije 25 godina. Da li je ovo najteža ili jedna od najtežih priča na kojima si do sada radio?

Šagolj: Da li je ili nije najteža priča, ne znam. Pokrivao sam i događaje u zemljama u kojima je nastradalo puno više ljudi nego ovdje. Radio sam i u zemljama i u kojima će rekonstrukcija i povratak u život teći puno sporije nego u Japanu koji će to sasvim sigurno puno brže i bolje uraditi, koje su razvaljene suštinski, kao što je Balkan. Ovo je kompleksna i vrlo čudna tragedija koja se sastoji iz tri vezane tragedije. Čak i Černobilj je posljedica ljudske greške i sve te velike priče, svi ti veliki ratovi su posljedica onoga što ljudi rade sami sebi. Ovo što se ovdje dešava ja jedino mogu uporediti sa onim cunamijem prije šest godina u Indoneziji, Tajlandu, Šri Lanki i Indiji. Taj cunami je puno gori. Tu je poginulo 250.000 ljudi i vjerovatno se neki dijelovi nikada neće oporaviti. Međutim, ovaj nuklearni dio je nešto zbog čega bi ovo moglo svima ostati u groznom sjećanju ako se taj dio priče bude razvijao u nekom gorem pravcu. Što se tiče rekonstrukcije i onoga što je cunami uradio, naravno životi su životi i niko to ne može vratiti, ali Japan će se sigurno puno brže vratiti u normalu nego ostale zemlje u kojima su bili ratovi.

RSE: Damire, hvala ti na razgovoru, želim ti sreću i nadajmo se da se situacija neće pogoršavati.

Šagolj: I ja se nadam. Kako stvari stoje, svaki dan je nešto novo, znaš kako je kad dođeš do dna, nema dalje. E, sad da vidimo ima li ispod još nešto.

FOTO: Damir Šagolj

Intervju preuzet sa portala Radio Slobodna Evropa

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: