Zanimljivo je kako se nekih događaja sjećamo upravo po fotografijama koje imamo. Autor poznatih fotografija ubijanja Bošnjaka i Hrvata, ali i poznanstva sa Željkom Ražnatovićem Arkanom, bio je Ron Haviv, Amerikanac, rođen 1965. On je prije 1991. godine područje Jugoslavije znao samo kao “mjesto gdje su se nekad održale Olimpijske igre”. Ron Haviv je danas nagrađivani profesionalni fotograf čiji se radovi objavljuju u najčitanijim svjetskim novinama. Svjetsku je “slavu” stekao upravo radeći na područjima bivše Jugoslavije u vremenu od 1991. do 2001. godine. U svom portfoliu ima fotografije iz Zaljevskog rata, srpskih logora, Vukovara, Sarajeva, Srebrenice, Kosova, Makedonije, a nakon toga Afganistana, Darfura, Haitija, Meksika, Šri Lanke ali i mnogih drugih područja.

U junu 1991. je kao mladi fotoreporter stigao u Sloveniju baš u vrijeme kratkotrajnih slovenskih borbi. Znao je da će se desiti nešto “vrijedno” snimanja. Desetak godina kasnije dobro zaključuje o toj situaciji na našim prostorima kada kaže da se tu radilo o ratu prijatelja i susjeda koje su zaludili razni pohlepni političari. Shvatio je da Slovenija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina žele nezavisnost, dok ih Srbija uz pomoć Jugoslavenske „narodne“ armije želi spriječiti u tome. U Hrvatskoj se divio seljacima koji su u dućanima kupili maskirne odore i sa lovačkim puškama krenuli na oružje i tenkove. Srbi su mu dopustili snimanje svega po “oslobođenom Vukovaru”, svega osim snimanja egzekucija.

1991. godine je snimio i poznatu fotografiju na kojoj srpski zločinac Arkan drži tigrića. Pokušaj neutralnog balansiranja među zaraćenim stranama mu je propao kada je u Bijeljini snimio fotografiju srpskog vojnika koji nogom udara netom ubijenu Bošnjakinju. 1992. godine fotografirao je za svijet nevjerojatne scene iz srpskih logora u Bosni.

Izbor svojih najznačajnijih fotografija sa ratnog Balkana Haviv je 2000. godine objavio u knjizi “Blood And Honey: A Balkan War Journal“. Prije nekoliko godina sa tim fotografijama radio je turneju po Srbiji i zabranili su ih u Užicu, Čačku i Kragujevcu jer su radovi osporeni kao “provokacije, falsifikati i bezočna propaganda”.

Ron Haviv se ipak odlučio sastati sa nama i odgovoriti na neka pitanja koje se vežu za Bosnu i Hercegovinu, te njegovo doživljavanje situacije na prostorima bivše Jugoslavije.

FOTO: Ron Haviv

Ostali ste misterija među stranim novinarima u Bosni i Hercegovini. Nekako, slike su Vam uvijek bile prepoznatljive, a mnogi nikada nisu otkrili, ko je taj fotograf koji je to slikao? Zašto je to tako? Šta se desilo, da ste se povukli od Bosne, a ostavili neprocjenjivo blago fotografija o ubijanjima na civilima naše zemlje?

R.HAVIV: Nisam se povukao iz Bosne, bio sam u Bosni na dan kada je proglašen završetak rata i u Sarajevu kada je grad ponovo ujedinjen. Fotografije su postavljene u Zemaljskom muzeju u Sarajevu te se i danas nalaze na stalnoj postavci u Sarajevu.

Kako se prisjećate tih ratnih godina u Bosni i Hercegovini?

R.HAVIV: Brutalno i bez milosti za one koji su tu živjeli.

Zašto ste došli baš u Bosnu?

R.HAVIV: Počeo sam s proglašenjem neovisnosti Slovenije, pa hrvatskog rata, da bi potom pratio rat u Bosni, a zatim na Kosovu i Makedoniji. Na kraju, stajao sam ispred kuće Slobodana Miloševića kada je uhapšen i odveden u Haag.

Kao fotograf  došli ste do šokantnih fotografija, koje ste plasirali u svijet koji je bio slabo obaviješten? Da li se šta mijenjalo kada ste objavljivali fotografije o ubijanju civila u Bosni i Hercegovini?

R.HAVIV: Apsolutno ništa se nije promijenilo ni po kojim mjerilima kada su slike objavljene. Slike su bile fotografski dokazi onoga što je kasnije postalo poznato kao etničko čišćenje, i u suštini, bile su ignorisane.

Kako ste uopće uspijevali doći do tih fotografija? Kako ste se uopće uspijevali kretati kroz Bijeljini, kada većina BiH nije znala da je Bijeljina uopće pala pod srpsku okupaciju?

R.HAVIV: Došao sam u Bijeljinu u periodu kada su se mještani međusobno sukobljavali. Trećeg ili četvrtog dana, Arkan je stigao.

Kad i kako ste se prvi puta susreli s Željkom Ražnatovićem Arkanom?

R.HAVIV: Arkana sam prvi put susreo 1991. u Erdutu, tokom rata u Hrvatskoj. Tu i tamo bismo se susreli i tada sam ga fotografirao s njegovim vojnicima dok on drži malog tigra u ruci. Arkan je bio vrlo ponosan čovjek. Smatrao je da može kontrolirati medije. Zapamtio sam ga kao inteligentnu osobu koja je govorila nekoliko jezika. Bio je vrlo šarmantan i vrlo otvoren za medije. No ja sam znao da je on zao, jedan od gospodara rata sa snažnom paravojnom organizacijom iza sebe. Silno je želio da fotografi snime njega, njegovu vojsku i njihova djela.

Da li Ste imali problema prilikom fotografisanja Arkanovaca u Bijeljini, ili pak logora Trnopolje kod Prijedora?

R.HAVIV: Arkan je uzeo neke negative nakon što sam fotografirao zlostavljanje zatvorenika. Pored toga on i njegovi ljudi su me dobro tretirali kad sam bio s njima. Bio sam doveden u logor od strane srpskih vojnika i imao sam njihovo dopuštenje da radim.

Je li vam to poznanstvo s njim pomoglo pri dolasku u Bijeljinu?

R.HAVIV: Sljedeći put susreo sam ga u Bijeljini gdje sam dva dana snimao ratna zbivanja, kad je došao sa svojom vojskom autobusom iz Beograda. Sjetio me se iz Erduta i kad sam ga pitao mogu li biti uz njegovu vojsku i pratiti događaje, on mi je to odobrio. Mrtav-hladan rekao mi je: “Nema problema.” Pridružio me grupi od 15 do 20 svojih vojnika koja je odlazila od kuće do kuće sve dok nisu došli u središte grada. Tada je nastala poznata slika gdje njegov vojnik udara nogom tijelo mrtve Bošnjakinje i nakon toga Arkana više nikada nisam ni vidio ni čuo. Od drugih novinara čuo sam da sam se našao na njegovoj listi za odstrjel jer sam lažac. Govorio je da živi za dan kad će se napiti moje krvi. Arkan me je proglasio lašcem jer je u jednom televizijskom intervjuu tvrdio da su vojnici muslimani dok su na zemlji srpski leševi.

FOTO: Ron Haviv

Kako je bilo živjeti pod Arkanovom prijetnjom smrću?

R.HAVIV: Zbog te njegove prijetnje u ratu u Bosni nisam mogao previše putovati na srpsku stranu, tako da sam većinu vremena provodio na bosanskoj i hrvatskoj strani. Povremeno sam ipak, kad sam znao da sam siguran, prelazio na srpsku stranu u Bosni. No i bez te Arkanove prijetnje nisam se ugodno osjećao jer su bosanski Srbi toliko mrzili sve novinare da je bilo nemoguće raditi. Maksimalno sam izbjegavao Arkana, ali na kraju sam ušao u Srbiju zbog rata na Kosovu. Nekoliko puta prije toga umalo sam se susreo s Arkanom, ali su me prijatelji upozoravali da pobjegnem iz nekog grada ili hotela.

Kako ste se osjećali kada ste doznali da je Arkan ubijen?

R.HAVIV: Kada je Arkan ubijen, moje su emocije bile pomiješane. Svi koju su zbog njega patili bili su sretni, ali bilo mi je žao što nije bio doveden pred lice pravde kako bi ljudi i službeno doznali za njegova zlodjela.

Ponekada se narodima u Bosnu i Hercegovini čini da ste upravo Vi taj u koga su srpske snage imale povjerenja da slikate njihove osvajačke pohode. Ponekad se čini, da ste Vi bili na strani agresora? Kako to tumačite?

R.HAVIV: Ljudi osjećaju da, ako mi je dopušteno da fotografišem slike koje sam tada radio, da sam ja sam ja po automatizmu morao simpatizirati Srbe. To mi je malo neobično, imajući na umu sadržaj tih fotografija. Uvijek sam nastojao prikazati ono što se dešava na svim stranama. Srbi nisu samo počinili ratne zločine, iako su neki od najgorih njihova odgovornost. Fotografiranje rata je veoma fluidno (podložno promjenama) i tokom 10 godina koje sam proveo u bivšoj Jugoslaviji bio sam u prilici provesti vrijeme s različitim stranama i dokumentovati ono što su činile.

Koja je bila poruka svijetu sa tim fotografijama?

R.HAVIV: Kao prvo, da svijet mora znati što se događalo u srcu Evrope. No, najvažnija je ta, da civili su ti koji trpe najveći teret brutalnosti, u svim sukobima. U ratovima na koje utiče vanjska politika spoljnih vlada, nama kao građanima tih zemalja važno je razumjeti ono što se radi u naše ime.

Narodi Bosne i Hercegovine su dosta obaviješteni o Vašim fotografijama. Još uvijek su te fotografije aktuelne, ali nas interesuje koliko su one zaista imale uticaja na Sjedinjene Američke Države i zemlje Zapada kako bi zaustavile rat u Bosni i Hercegovini?

R.HAVIV: Mislim da je na kraju ne samo moj rad, već i sve ostalo što se činilo, bilo više nego što Zapad može podnijeti i što je na kraju dovelo do bombardiranja i ukidanja embarga na oružje. Kada su nekoliko godina kasnije iste slike počele stizati sa Kosova, svjetski lideri su rekli da to ne mogu dopustiti ponovo i intervencija je bila puno brža.

Šta je Bosna u to vrijeme za Vas značila?

R.HAVIV: Bosna bila primjer koliko loše stvari mogu poći krivim putem kad na svim stranama imate vođe koje koriste strah i nacionalizam kao motivaciju za borbu. Ono što je važno u Bosni, na makro razini je, da ono što se desilo u Bosni, može se desiti bilo gdje i da svi trebamo naučiti lekcije iz toga.

FOTO: Ron Haviv

Koje biste fotografije izdvojili kao najvažnije fotografije iz Bosne i Hercegovine?

R.HAVIV: Što se tiče mog rada, rekao bih da su slike iz Bijeljine najvažnije. Prvenstveno zbog toga što se ono isto što smo vidjeli na slikama, desilo ponovno tokom rata i to bezbroj puta, daleko od objektiva kamere.

Fotografije egzekucije Huseina Krše od strane Gorana Jelisića u Brčkom su bile ključni dokazi protiv Gorana Jelisića „Srpskog Adolfa“ pred Haškim tribunalom. Možete li malo pojasniti priču oko fotografije?

R.HAVIV: Ne bih želio o tome govoriti.

Stvaranjem Haškog tribunala i njegovim presudama većina žrtava nije zadovoljna. Međutim interesuje nas, da li Vi smatrate da li se haškim presudama postigla pravda u Bosni i Hercegovini?

R.HAVIV: Mislim da na to pitanje samo bošnjački narod može odgovoriti.

Jeste li ikada više poslije rata dolazili u Bosnu i Hercegovinu?

R.HAVIV: Dolazio sam nekoliko puta, i nadam se da će mi se uskoro opet pružiti prilika.

Da se rat ponovi, da li biste to ponovo učinili, došli i fotografirali?

R.HAVIV: Ja bih bio izuzetno tužan i razočaran ako bi se i bar malo približili onome što se dešavalo 1990-ih, ali ako se to ikada dogodi, najvjerojatnije ću ponovno biti uključeni u to na neki način.

Kako se danas sjećate Bosne i Hercegovine? Da li Vas je promijenila?

R.HAVIV: Sjećam se Bosne s pomiješanim osjećajima velike tuge, neuspjeha i shvatanja ograničenja onoga što fotografija može učiniti da pomogne. Sjećam se hrabrosti i otpornosti i snage ​​bošnjačkog naroda. To je dio moje historije i ne postoji ništa što bih učinio da to promijenim.

Intervju preuzet sa portala visoko.co.ba

FOTO: Vranac Mahir

Pohranjeno kao:Fotoreportaža, Fotožurnalizam, Portreti Tagged: autobus, Autobuska stanica, bosna, Bosna i Hercegovina, bosnia, Bosnia-Herzegovina, Dortmund, Emin Bektic, Foto, Fotografija, fotožuranlizam, Istocna Bosna, photo, Photography, Photojournalism, Podrinje, Povratnici, Srebernica, Visoko ]]> http://mahirvara.wordpress.com/2011/12/07/visoko-emin/feed/ 0 vranacmahir IMG_8380 IMG_8440 IMG_8463 IMG_8488 http://mahirvara.wordpress.com/2011/11/26/fotografi-pavo-urban-1968-1991/ http://mahirvara.wordpress.com/2011/11/26/fotografi-pavo-urban-1968-1991/#comments Sat, 26 Nov 2011 11:46:31 +0000 Mahir Vranac http://mahirvara.wordpress.com/?p=1319 Nastavi čitati

Sjećanje na talentovnog fotografa koji je nažalost prerano izgubio život snimajuči rat u Dubrovniku, gotovo na samom početku fotografske karijere. Bile su mu samo 23 godine. Pavin uzor u fotografskom svijetu bio je Robert Kapa, ratni fotograf koji je takođe izgubio život u ratu, poznat je Kapin citat ”Ako slika nije dovoljno dobra, nisi dovoljno blizu”, nažalost Pavo je bio preblizu.

Pavo Urban rođen je u Dubrovniku 1. kolovoza 1968. Završio je Srednju pomorsku školu i bio student Pomorskog fakulteta u Dubrovniku. Plovio je vrlo kratko na bijeloj floti Jadrolinije. Fotografijom se počeo baviti u srednjoj školi. Kasnije postaje član Foto kluba Marin Getaldić u Dubrovniku.

U rujnu 1991. primljen je na Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, na smjer filmsko i TV snimanje, ali studij nije nikad započeo jer je odlučio ostati u ratnom Dubrovniku. Kao dragovoljac već 29. rujna 1991. nalazi se na prvoj crti bojišnice u Župi dubrovačkoj. Tu započinje njegov ratni fotografski opus (rat-art). Padom Župe dubrovačke vratio se u Dubrovnik gdje počinje raditi za Dubrovački vjesnik i Slobodnu Dalmaciju kao ratni reporter. U tom svojstvu zabilježio je i prvi pogodak u povijesnu gradsku jezgru, 26. listopada 1991. Svoj je posao obavljao iznimno sustavno i savjesno. Tako je, u rano jutro 6. prosinca 1991., počeo snimati i najžešći napad na Dubrovnik. Tom je prilikom, na kraju dramatične serije od 12 snimaka, i poginuo. Imao je 23 godine.

Hrvatska, Dubrovnik, 1991. Lijevo, zadnja fotografija Pave Urbana, poslije koje je pogođen krhotinom granate.

FOTO: Pavo Urban

Pohranjeno kao:Crno-bijela fotografija, Fotografi, Fotoreportaža, Fotožurnalizam, Inspiracija, Video Tagged: Dubrovnik, Dubrovnik 1991, dubrovnik rat, Foto, Fotografija, Fotoreportaža, fotožuranlizam, Hrvatska, Pavo Urban, photo, Photography, Photojournalism, rat, rat Hrvatska, war ]]>

FOTO: Vranac Mahir

Rawiya, što znači “ona koja priča priču”, okuplja fotografe Myriam Abdelaziz, Tamara Abdul Hadi, Laura Boushnak,Tanya Habjouqa, Dalia Khamissy i Newsha Tavakolian.

Više o fotografskom kolektivu:

Rawiya zvanična stranica 

Blog

BiH, Visoko, Oktobar 2011.

BiH, Visoko, Oktobar 2011.

BiH, Visoko, Oktobar 2011.

FOTO: Vranac Mahir

BiH, Jasenovo, 2011. Emin Bektić (1945) vartio se u Jasenovo kod Srebrenice prije jedanest godina iz Njemačke, gdje je radio kao rudar. Selo Jasenovo  udaljeno od Srebrenice oko 20km. Živi sa ženom i četiri kćerke.

BiH, Jasenovo, 2011. Spomenik Eminovom uginulom konju Putalju, koji je otkrio Ćedo Jovanović, Eminov komšija. Emin Bektić (1945) vartio se u Jasenovo kod Srebrenice prije jedanest godina iz Njemačke, gdje je radio kao rudar. Selo Jasenovo  udaljeno od Srebrenice oko 20km. Živi sa ženom i četiri kćerke.

BiH, Jasenovo, 2011. Emin Bektić (1945) vartio se u Jasenovo kod Srebrenice prije jedanest godina iz Njemačke, gdje je radio kao rudar. Selo Jasenovo  udaljeno od Srebrenice oko 20km. Živi sa ženom i četiri kćerke.

BiH, Jasenovo, 2011. Fatima i Đeneta igraju fudbala. Emin Bektić (1945) vartio se u Jasenovo kod Srebrenice prije jedanest godina iz Njemačke, gdje je radio kao rudar. Selo Jasenovo  udaljeno od Srebrenice oko 20km. Živi sa ženom i četiri kćerke.

BiH, Jasenovo, 2011. Emin Bektić (1945) vartio se u Jasenovo kod Srebrenice prije jedanest godina iz Njemačke, gdje je radio kao rudar. Selo Jasenovo  udaljeno od Srebrenice oko 20km. Živi sa ženom i četiri kćerke.

BiH, Jasenovo, 2011. Eminova žena sprema večeru. Emin Bektić (1945) vartio se u Jasenovo kod Srebrenice prije jedanest godina iz Njemačke, gdje je radio kao rudar. Selo Jasenovo  udaljeno od Srebrenice oko 20km. Živi sa ženom i četiri kćerke.

BiH, Jasenovo, 2011. Đeneta i Fatima gledaju televiziju. Emin Bektić (1945) vartio se u Jasenovo kod Srebrenice prije jedanest godina iz Njemačke, gdje je radio kao rudar. Selo Jasenovo  udaljeno od Srebrenice oko 20km. Živi sa ženom i četiri kćerke.

BiH, Jasenovo, 2011. Đeneta najmlađa Eminova kćerka. Emin Bektić (1945) vartio se u Jasenovo kod Srebrenice prije jedanest godina iz Njemačke, gdje je radio kao rudar. Selo Jasenovo  udaljeno od Srebrenice oko 20km. Živi sa ženom i četiri kćerke.

BiH, Jasenovo, 2011. Emin Bektić (1945) vartio se u Jasenovo kod Srebrenice prije jedanest godina iz Njemačke, gdje je radio kao rudar. Selo Jasenovo  udaljeno od Srebrenice oko 20km. Živi sa ženom i četiri kćerke.

BiH, Jasenovo, 2011. Emin Bektić (1945) vartio se u Jasenovo kod Srebrenice prije jedanest godina iz Njemačke, gdje je radio kao rudar. Selo Jasenovo  udaljeno od Srebrenice oko 20km. Živi sa ženom i četiri kćerke.

FOTO: Vranac Mahir

Photojournalist Tim Hetherington was killed by a mortar in the city of Misrata in April 2011 while covering the fighting there. He bled out in the back of a pickup truck while racing to the Misrata hospital, comforted by a Spanish photojournalist who was holding his hand and trying to keep him awake. Those moments ended a brilliant ten year career in which Tim not only covered such dramatic front-line stories as Liberia and Afghanistan, but also completely transcended the conventional boundaries of image-making to become one of the luminaries of his profession.

Trejler dokumentarnog filma Moja privatna itaka – Dženan Medanović i Jasmin Brutus.

BiH, Jasenovo, 2011. Selo Jasenovo udaljeno od Srebrenice oko 20km. Emin Bektić (1945) vartio se u Jasenovo kod Srebrenice prije jedanest godina iz Njemačke, gdje je radio kao rudar i zaradio penziju.

BiH, Jasenovo, 2011. Emin i njegova kćerka Fatima, izvlače građu. Selo Jasenovo udaljeno od Srebrenice oko 20km. Emin Bektić (1945) vartio se u Jasenovo kod Srebrenice prije jedanest godina iz Njemačke, gdje je radio kao rudar i zaradio penziju.

BiH, Jasenovo, 2011. Selo Jasenovo udaljeno od Srebrenice oko 20km. Emin Bektić (1945) vartio se u Jasenovo kod Srebrenice prije jedanest godina iz Njemačke, gdje je radio kao rudar i zaradio penziju.

BiH, Jasenovo, 2011. Emin i njegova kćerka Fatima, izvlače građu. Selo Jasenovo udaljeno od Srebrenice oko 20km. Emin Bektić (1945) vartio se u Jasenovo kod Srebrenice prije jedanest godina iz Njemačke, gdje je radio kao rudar i zaradio penziju.

BiH, Jasenovo, 2011. Topografska karta sa unesenim imenom mjesta Jasenovo, gdje Emin živi sa porodicom. Selo Jasenovo udaljeno od Srebrenice oko 20km. Emin Bektić (1945) vartio se u Jasenovo kod Srebrenice prije jedanest godina iz Njemačke, gdje je radio kao rudar i zaradio penziju.

BiH, Jasenovo, 2011.  Emin i njegova kćerka Fatima, osim Fatime ima još tri kćerke (Đeneta, Kadira i Ćamka). Selo Jasenovo udaljeno od Srebrenice oko 20km. Emin Bektić (1945) vartio se u Jasenovo kod Srebrenice prije jedanest godina iz Njemačke, gdje je radio kao rudar i zaradio penziju.

BiH, Jasenovo, 2011. Selo Jasenovo udaljeno od Srebrenice oko 20km. Emin Bektić (1945) vartio se u Jasenovo kod Srebrenice prije jedanest godina iz Njemačke, gdje je radio kao rudar i zaradio penziju.

Prvi dio, uskoro još fotografija…

FOTO: Vranac Mahir

BiH, Srebrenica, 2011.

BiH, Srebrenica, 2011.

BiH, Potočari, 2011.

BiH, Potočari, 2011.

BiH, Potočari, 2011.

BiH, Srebrenica, 2011.

BiH, Srebrenica, 2011.

FOTO: Vranac Mahir

BiH, Visoko, 2011. Mustafa Ahmetović zvani car, najstariji Rom u Visokom. Rođen 1924. godine.

FOTO: Vranac Mahir

FOTO: Vranac Mahir

FOTO: Vranac Mahir

Panos Pictures photo agency based in London are celebrating their 25th year. They have produced a multimedia presentation looking back at some of their biggest stories and consider the way the agency and the industry has evolved.

Founded in 1986, Panos Pictures has evolved from the photo archive of the Panos Institute (now Panos London, an international NGO promoting communication and dialogue on development issues), to become one of the leading photo reportage agencies specialising in global social issues. Our 25th year has seen Panos photographers win an unprecedented seven World Press Photo awards, a huge achievement for a small independent photo agency in an era of consolidation among big picture libraries. A percentage of the annual profits from Panos Pictures are given to Panos London (who part own the photo agency) to further its work in advocacy and media capacity building.Adrian Evans, Director of the agency says: ‘Reaching the milestone of 25 years is proof that sticking to your principles and believing in what you do does pay off in the long run. Panos Pictures remains unique in occupying the space between the for-profit and the not-for-profit worlds while our enduring relationship with Panos London and the rest of the network continues to inform our philosophy and the stories we choose to explore.

The distance covered in the journey from 1986 to today is immense – from fairly humble beginnings Panos Pictures is now a globally recognised brand, respected for our integrity and commitment to telling the stories behind the headlines. Looking forward, our goal is to be at the forefront of developments in the wider photo economy, making us market leaders in creative and inclusive approaches to visual communications.’

Povodom 25 godina „Panos Pictures“ iz ove agencije napravili su dokumentarac o njihovom radu, najznačajnijim pričama i fotografijama, koje su obilježile ovu agenciju. Dokumentarac „Conversations in Photography: 25 years of Panos Pictures“, može se vidjeti na: http://www.vimeo.com/24834047

Pohranjeno kao:Crno-bijela fotografija, Dešavanja, Fotografi, Fotoreportaža, Fotožurnalizam, Inspiracija Tagged: 25 years of Panos Pictures, Conversations in Photography: 25 years of Panos Pictures, Crno-bijela fotografija, Foto, Fotografija, Fotoreportaža, fotoreporteri, fotožuranlizam, Panos, Panos agency, Panos pictures, photo, Photography, Photojournalism, war ]]> http://mahirvara.wordpress.com/2011/06/25/panos-25-godina-panos-pictures/feed/ 0 vranacmahir panos http://mahirvara.wordpress.com/2011/06/24/visoko-fotoreportaza-dzenat-drekovic/ http://mahirvara.wordpress.com/2011/06/24/visoko-fotoreportaza-dzenat-drekovic/#comments Fri, 24 Jun 2011 11:14:16 +0000 Mahir Vranac http://mahirvara.wordpress.com/?p=1413 ]]> Click to view slideshow.

Fotografije Dženata Drekovića koji radi za magazin Dani, kratka fotoreportaža iz Visokog, koja je izašla nedavno u Danima.

FOTO: Dženat Dreković

U saradnji sa Leica i Magnum Photos još jedan fotoesej, fotografa agencije Magnum Alex Majoli, koji iza sebe ima 25 godina fotografske krijere. Magnumu se pridružio 1996. godine, a punopravni član postaje 2001. godine.

Haiti, Port-au-Prince, 2010. U centru Port-au-Prince nedelju dana nakon zemljotresa. FOTO: Jan Grarup

Kratki intervju sa pobjednikom Jan Grarup:

Over the course of his 18-year career, acclaimed Danish photojournalist Jan Grarup has covered many of recent history’s defining human rights and conflict issues with his camera.  His work reflects his belief in photojournalism’s role as an instrument of witness and memory to incite change and the necessity of telling the stories of people who are rendered powerless to tell their own.

His images of the Rwandan and Darfur genocides provide incontrovertible evidence of unthinkable human brutality, in the hope that such events will never happen, or be allowed to happen again. His work, The Boys from Ramallah and The Boys from Hebron, covers both sides of the recent Intifada expressed through the lives of children coming of age amidst the violence. Grarup’s images of the aftermath of the great earthquake in Haiti, which have earned him the esteemed Leica Oskar Barnack Award for 2011, take the viewer to the limits of human despair, dignity, suffering and hope. His images are relevant to us all because they form a chronicle of the time in which we live, but at times do not dare to recognize.

Grarup’s work regularly appears in major magazines such as Newsweek, The Guardian, Sunday Times Magazine (UK) and other magazines worldwide. Based in Copenhagen, Jan Grarup works as a freelancer on both commercial and journalistic projects. Here are some of his views on his self-defining life’s work.

Q: How do you perceive your photographic mission as a documentary photojournalist, and how do you think your new Leica M9 will be instrumental in your evolution as a photographer?

A: Well, I think all photographers have one mission, which is to tell important stories. Some are focused (like mine) in war zones or areas that have been hit by catastrophes. The camera will be a part of me, like my other cameras. At the end of the day it is about if we can work together, but since I know Leica M cameras very well, I am sure we will do good.

Q: You mention that you have been shooting with Nikon cameras, presumably DSLRs, but unlike many SLR shooters you rely on 28mm, 35mm and 50mm prime lenses. Why do you prefer shooting with wide-angle and normal fixed-focal-length lenses instead of zooms and telephoto lenses?

A: I only use fixed lenses — I hate zoom lenses! It has to do with the fact that my lenses make me move around the things I photograph much more than I would do otherwise, which is a good thing. The 28mm, 35mm and 50mm are for me the lenses that give the best and most honest result in terms of the people who look at my work.

Q: What brought you to Haiti to cover the earthquake aftermath?

A: I was assigned by several international magazines, among them Le Monde and Russian Reporter — my thought was to try and make a story that would go beyond the “fast” news story, one with a bit more in depth.

Q: As a photographer you were in Haiti to cover the earthquake aftermath through the lens of your camera and over the course of your career you have documented some very graphic and tragic scenes. Objectivity aside, what was your emotional reaction to witnessing what was going on in Port-au-Prince?

A: I always find it very hard to cover stories like the one in Haiti, even though I have done so for more than 20 years now. From a personal perspective, it means that I try to work as hard and be as dedicated as possible. It is important that photographers who go to places like Haiti give 100% of themselves. From an emotional point of view, I reacted very strongly to the killing of the young girl, Fabienne, who got shot by police while trying to steal three frames with a flower motif. She wanted to sell them in order to buy food for her family.

Q: Your compelling images of the aftermath of the great earthquake in Haiti are all in black-and-white, but you mention that you will try shooting in color as well with your M9. Can you tell us something about what motivates both these choices?

A: Well, I do shoot a lot of color, mainly when clients want it. I don’t reject color at all; I just don’t see myself as a good color photographer. I have much respect for good color photographers. The best of them almost work “monochromatically” with the colors and I find that very hard. It is something I have to work on diligently!

Q: What influence have the photographers that inspired you — Sebastiao Salgado and Eugene Smith — had on your work and what qualities in particular makes their images inspiring for you?

A: Two things mainly — (though obviously there is much more to their work that is profound), but empathy and, to some extent, beauty come to mind. Salgado created pictures which on the surface are extremely beautiful even though they depict very rough issues, but if you look deeper into the work you see all the important stuff. At the end of the day it is all about the viewers and what they want to see! Eugene Smith is unique in terms of telling stories — he was a master storyteller.

Q: Can you tell us something about your experience with Leica film cameras and do you think Leica lenses impart any identifiable characteristics to the images they capture?

A: I do believe both the cameras (I’ve only used the M series) have qualities that are very rare — the size, the feel and the discretion is unique. The lenses are fantastic in the way that light finds its way through them. I do like my oldest lenses the best though — they have personality! You can’t screw around with them or they’ll get back at you!

Q: Which Leica M lenses do you use right now and which ones are you planning to acquire to complete the M9 outfit you won as part of the Leica Oskar Barnack Award?

A: I presently shoot with a 35mm and a 50mm. I am eagerly looking forward to shooting with the 28 mm!

Q: Do you think your experience in Haiti is what prompted you to embark upon a project on child mortality in the world? And what is it that motivates you to pursue such difficult and heart-wrenching subjects?

A: No — I constantly have many big projects, but Haiti made me work even harder on getting sponsorship for the things I am working on now.

Q: Can you tell us something about NOOR, the agency of which you are a co-founder? What is its mission and what are some of the other large group projects you are working on in the immediate future?

A: NOOR is an international non-profit organization based in Amsterdam, Holland for creating and distributing compelling photojournalistic works with the aim to raise awareness, enhance an understanding of the world and to contribute to the visual history of mankind. The foundation facilitates the production of photographic projects through exhibitions, publications and other (online) activities, stimulating public dialogue. Photojournalistic educational initiatives are at the core of the foundation’s activities. The NOOR Foundation’s mission is to provide the impetus to undertake documentary photography and educational projects and spread the NOOR philosophy. NOOR is conducting third world workshops and projects that it feels is vital for the world to see.

Q: What characteristics of personality, philosophy or methodology do you feel are necessary to document people who are in stress and turmoil? Does their situation “get to you” and is there a positive aspect to your work other than inspiring people to help?

A: ” Never trust a man of only one book.”   I read a lot — I think it is important to have an inside look at many issues to give you a perspective on what is in front of your camera.

Q:  How do you see your photography evolving going forward? Have you ever thought about working in other genres besides documentary photojournalism?

A: Never — it will never happen!

Nagrade ovogodišnjeg konkursa agencije Beta za najbolju medijsku fotografiju u jugoistočnoj Evropi uručene su u četvrtak u beogradskoj galeriji “Nju moment” (New Moment), gde je i otvorena izložba odabranih radova pristiglih na taj konkurs.

Prva nagrada od 1.000 evra uručena je Luizi Guliamaki, saradnici Agencije Frans pres iz Grčke za fotografiju “Athens 1″.

Druga nagrada i 750 evra pripala je Janku Petkoviću, saradniku Bete za fotografiju “Proboj”, a treća od 500 evra uručena je Damiru Senčaru iz hrvatske agencije Hina za fotografiju “Stop progonu hrvatskih branitetelja”.

Medijska organizacija jugoistočne Evrope (SEEMO), za fotografiju godine iz oblasti ljudskih prava nagradila Janka Petkovića, saradnika Bete za fotografiju “Proboj”. Nagrada za najbolju sportsku fotografiju, koju dodeljuje generalni sponzor konkursa Telekom Srbije, uručena je Petru Stojanovskom iz makedonskog Utrinskog vesnika za fotografiju “Gooool”.

Prva nagrada,  Louisa Gouliamaki, AFP, “Athens 1″ .

Druga nagrada, Janko Petković, Beta, “Proboj”.

Treća nagrada, Damir Senčar, HINA, “Stop progonu hrvatskih branitelja”.

Osmi konkurs pod nazivom “Betina fotografija godine”. Za profesionalne fotoreportere iz zemalja jugoistočne Evrope sa fotografijama snimljenim u jugoistočnoj Evropi.

Nagrade su novčane: Prva iznosi 1.000 evra, Druga 750 evra i Treća 500 evra. Pored glavnih nagrada, predviđene su i specijalne.

Članovi žirija ovogodišnjeg Betinog konkursa su Aleksandar Anđić (Vreme), Dragan Kujundžić (Asocijacija fotografskih autora), Vladimir Tatarević (Fakultet primenjenih umetnosti), Srđan Sulejmanović (EPA) i Nenad Petrović (Beta).

Izložba nagrađenih i izabranih radova je otvorena u galeriji Nju Moment u Beogradu 19. maja u 18 časova. Agencija Beta će kao i svake godine izdati katalog svih izloženih radova.

Ostale fotografije se mogu vidjeti na Betina fotografija godine.

Pohranjeno kao:Dešavanja, Fotografi, Fotoreportaža, Fotožurnalizam, Nagrada Tagged: agencija Beta, Beograd, Beta, Betina fotografija godine, Betina fotografija godine 2011, Betina nagrada za fotografiju, Damir Senčar, Dešavanja, Foto, Fotografija, Fotografija godine 2011, Fotoreportaža, fotoreporteri, fotožuranlizam, Janko Petković, Louisa Gouliamaki, Medijska organizacija jugoistočne Evrope, nagrade, photo, Photography, Photojournalism, Protest, Protesti, SEEMO, Srbija ]]> http://mahirvara.wordpress.com/2011/05/21/beta-fotografija-godine-2011/feed/ 0 vranacmahir prva druga treca