Izložba je postvaljena od 12.10. – 1.11.2012. godine u Umjetničkoj galeriji BiH, od ponedjeljka do subote, od 10:00 do 18:00 sati. Više informacija o izložbi i fotografima, može se dobiti na SEE New Perspectives internet stranici.

FOTO: Vranac Mahir

Na izložbi „SEE New Perspectives: Iz ugla fotografa sa Balkana” predstavljeni su radovi petnaest talentovanih fotografa iz Jugoistočne Evrope koji su 2010. godine odabrani da učestvuju na naprednoj Master Class radionici za profesionalne fotografe koju su organizovali World Press Photo i fondacija Robert Bosch Stiftung. Po završetku radionice od učesnika se tražilo da naprave foto-eseje na temu aktuelnih pitanja u regionu. Cilj je bio prikazati novu stvarnost, kako lokalnih zajednica, tako i regiona u cjelini, te otvoriti “nove poglede” na Jugoistočnu Evropu.

Izložba će biti postavljena od 12.10. – 1.11.2012. godine u Umjetničkoj galeriji BiH, od ponedjeljka do subote, od 10:00 do 18:00 sati. Više informacija o izložbi i fotografima, može se dobiti na SEE New Perspectives internet stranici.

Fotografi koji su učestvovali u ovom projektu su:

Andrei Pungovschi, Rumunija
Armend Nimani, Kosovo
Bevis Fusha, Albanija
Dženat Dreković, Srbija
Eugenia Maximova, Bugarska
Ferdi Limani, Kosovo
Jasmin Brutus, Bosna i Hercegovina
Jetmir Idrizi, Kosovo
Marko Risović, Srbija
Nemanja Pančić, Srbija
Octav Ganea, Rumunija
Petrut Calinescu, Rumunija
Sanja Knežević, Srbija
Tomislav Georgiev, Makedonija
Vesselina Nikolaeva, Bugarska

BiH, Visoko, 2012.

FOTO: Vranac Mahir

BiH, Topuzovo polje, 2007. Borba s bikovima, poznata i kao korida, tradicionalna je i kontroverzna predstava po kojoj je posebno poznata Španija, a održava se i u Portugalu, dijelovima južne Francuske, te u nekim južnoameričkim državama. Takođe, kod nas u Bosni i Hercegovini, vrlo su popularne borbe bikova.

BiH, Topuzovo polje, 2007. Borba s bikovima, poznata i kao korida, tradicionalna je i kontroverzna predstava po kojoj je posebno poznata Španija, a održava se i u Portugalu, dijelovima južne Francuske, te u nekim južnoameričkim državama. Takođe, kod nas u Bosni i Hercegovini, vrlo su popularne borbe bikova.

BiH, Grđevac, 2007. Korida u selu Grđevac, koncert kralja narodne muzike Šabana Šaulića, prije početka borbe bikova.

BiH, Grđevac, 2007. Korida u selu Grđevac, koncert kralja narodne muzike Šabana Šaulića, prije početka borbe bikova.

BiH, Grđevac, 2007. Korida u selu Grđevac, koncert kralja narodne muzike Šabana Šaulića, prije početka borbe bikova.

BiH, Topuzovo polje, 2007. Borba s bikovima, poznata i kao korida, tradicionalna je i kontroverzna predstava po kojoj je posebno poznata Španija, a održava se i u Portugalu, dijelovima južne Francuske, te u nekim južnoameričkim državama. Takođe, kod nas u Bosni i Hercegovini, vrlo su popularne borbe bikova.

BiH, Topuzovo polje, 2007.

BiH, Topuzovo polje, 2007.

BiH, Topuzovo polje, 2007. Borba s bikovima, poznata i kao korida, tradicionalna je i kontroverzna predstava po kojoj je posebno poznata Španija, a održava se i u Portugalu, dijelovima južne Francuske, te u nekim južnoameričkim državama. Takođe, kod nas u Bosni i Hercegovini, vrlo su popularne borbe bikova.

BiH, Topuzovo polje, 2007.

BiH, Topuzovo polje, 2007.

BiH, Grđevac, 2007. Korida u selu Grđevac, publika prati borbu bikova.

FOTO: Vranac Mahir

U septembru 2011. godine Gary Knight okupio je grupu fotografa i novinara, koji su pratili rat u Bosni, kako bi napravili knjigu o tom ratu u spomen na početak sukoba. Ideja je bila 15 godina u izradi. Knjiga će imati 248 stranica, biti će opremljena fotografijama mnogih fotografa i tekstovima novinara. Koncept knjige je da prati hronolški tok rata od početka u aprilu 1992. godine do potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma 1995. godine. Knjiga je trenutno u štampi, može se očekivati da će izaći iz štampe početkom Jula 2012. godine. Više o knjizi „Bosnia 1992-1995“.

Saradnici na knjizi:

Darko Bandic, Amel Emric, Nina Berman, Alexandra Boulat, Gilles Peress, Noël Quidu, Ron Haviv, Odd Andersen, Olivier Jobard, Patrick Chauvel, Andrew Reid, Anja Niedringhaus, Rikard Lama, Antoine Gyori, Benoit Gysembergh, Christopher Morris, Christophe Calais, Enric Marti, Enrico Dagnino, Eric Bouvet, Filip Horvat, James Mason, Jerome Delay, James Nachtwey, Laurent Rebours, Laurent Sazy , Michael Persson , Morten Hvaal , Patrick Robert, Paul Lowe, Peter Northall, Rachel Cobb, Roger Hutchings, Ron Haviv, Santiago Lyon, Srdjan Ilic, Steve Connors, Thomas Kern, Tom Haley, Tom Stoddart, Laurent Van Der Stockt, Wade Goddard, Yannis Behrakis, Anthony Loyd, John F Burns, Janine Di Giovanni, Jean Hatzfeld, Kurt Schork, David Rohde, Ariane Quentier, Remy Ourdan, Gary Knight, Jon Jones.

Piše: Remy Ourdan, ratni reporter
Uvod u knjigu  „Bosnia 1992-1995“, najboljih ratnih fotografija BiH   

Sarajevo: Iznenađenje, dokaz sam za sebe

Prije dvadeset godina, Sarajevo je došlo kao iznenađenje. Danas se vraća kao dokaz sam za sebe.

Krila slobode koja su tada, nakon pada Berlinskog zida, prešla preko centralne i istočne Evrope pretvorila su se u tragediju u Jugoslaviji.

U trenutku u kojem je Jugoslavija ispuštala svoje posljednje smrtne krike, zarobljena između zala nacionalizma i kriminalne ambicije, postojala je jedna mala zemlja, skoro nepoznata vanjskom svijetu, imena Bosna i Hercegovina. Njen glavni grad, Sarajevo, predstavljao je sažet prikaz “jugoslavenskog duha” i živio je svojeZlatno doba u ’80-tim. Ljudi su tamo željeli živjeti kao što su uvijek i živjeli: zajedno, bez briga ko je Musliman ko Srbin, a ko Hrvat. Sarajevo je bilo utjelovljenje kulture tolerancije, i nonšalantnosti.

‘Malo ih je rat shvatilo ozbiljno’

Drugdje se mahalo nacionalističkim zastavama i pjevale su se nacionalističke pjesme. U Sarajevu su ljudi demonstrirali sa slikama Tita. I upravo je pucnjava na takav jedan skup, od strane snajperista Radovana Karadžića, i pokrenula rat. Artiljerci Ratka Mladića ubrzo su se pridružili. Obojica su djelovala po naređenjima Slobodana Miloševića.

Za Sarajlije, ovo je bio šok koji se ne može opisati. Takvo iznenađenje, zapravo, da je između početka rata, 6. aprila, i opkoljenja grada 2. maja 1992. većina odlučila ostati iako su prve bitke počele, a grad bio i dalje otvoren. Malo je Sarajlija shvatilo rat ozbiljno. Onda je počela opsada.

Zajedno sa opsadom i granatiranjem, stigli su i strani reporteri. Uglavnom, reporteri su nestabilne, užurbane individue. Oni dođu, i oni odu. Oni su često izvrsni profesionalci, posvećeni govoru istine. Ali se rijetko zadržavaju, uvijek žureći na drugi kraj svijeta. To je jednostavno tako kako jeste.

U Sarajevu, stvari su bile drugačije. Rat je došao kao iznenađenje i dopisnicima, i za neke, ostati u Sarajevu bilo je očigledno.

Uzdrmani onim što su vidjeli, brojni reporteri ostali su živjeti u Sarajevu, ili su se često vraćali. Skovali su oni veze sa gradom i Sarajlijama. Nerijetko, oni koji su bili ranjeni, vraćali su se čim bi ih pustili iz bolnice, samo da mogu nastaviti pričati priču. Oni, također, su postali Sarajlije.

Ali, jeste krucijalno to da se Sarajlije i strani novinari ponovo sastanu 20 godina nakon njihovog prinudnog susreta. Kada se ideja o ponovnoj posjeti Sarajevu, na godišnjicu početka rata, pojavila prošle godine u zajednici ratnih reportera, dočekana je sa entuzijazmom. Od 1995, svako je čuvao Sarajevo duboko u svom srcu. Iako su se neki vraćali nekoliko puta i u mirnodopska vremena, drugi više nikad nisu vidjeli grad. Za sve njih, rat je bio nešto važno, skoro životno: ideja slobode, otpora, života koji se dijelio, dostojanstva.

Ja sam želio da Sarajlije same odluče da li je prikladno da se ratni reporteri vrate 20 godina kasnije. Bilo je na njima da odluče da li će taj ponovni susret starih prijatelja postati trenutak sarajevskog sjećanja, bosanskog sjećanja. U periodu od šest mjeseci, sreo sam brojne Sarajlije, govoreći im da oni mogu napraviti što žele od tog povratka onih koji su s njima podijelili njihove najmračnije sate.

Dvije generacije Sarajlija je odgovorilo pozitivno i sa emocijama: ratna generacija onih s kojima smo živjeli sate opsade, i generacija onih koji su poznavali samo haos iz djetinjstva, sada između 20 i 30 godina.

Svjedočenja

„Nikad nemoj zaboraviti šta smo vidjeli ovdje zajedno tokom opsade“, rekao mi je jedan prijatelj. „Sa jedne strane, voljeli smo te jer si bio na našoj strani. S druge strane, nismo imali struje da gledamo televiziju, nismo primali novine, i nismo imali pojma šta si tada o nama govorio. Želimo to otkriti. Želimo podijeliti svoja sjećanja.“

Ovako smo zamislili povratak reportera, 20 godina kasnije. Ova knjiga predstavlja svjedočenje foto-reportera. Drugi donose knjige koje su pisali, filmove koje su pravili. Svi se vraćaju u grad koji su voljeli, koji još uvijek vole.

Voljeti Sarajevo došlo je kao iznenađenje, jer niko nikada nije mogao zamisliti da će ovaj rat postojati ili da se može pristojno voljeti grad pod opsadom i granatama. Povratak je dokaz sam za sebe. To je nastavak ljubavne priče, koja i pored poratnih patnji za neke, ili haosa i pokolja drugdje u svijetu za one ostale, nikad neće umrijeti.

Remy Ourdan

Pohranjeno kao:Crno-bijela fotografija, Dešavanja, Fotografi, Fotoreportaža, Fotožurnalizam, Inspiracija, Knjige Tagged: Alexandra Boulat, bosna, Bosna i Hercegovina, bosnia, Bosnia 1992-1995, Bosnia war, Bosnia-Herzegovina, Christopher Morris, Crno-bijela fotografija, Darko Bandic, Dešavanja, enric marti, Eric Bouvet, Foto, Fotografija, Fotoreportaža, fotoreporteri, fotožuranlizam, jean hatzfeld, knjiga, kurt schork, Laurent Van der Stockt, patrick chauvel, Paul Lowe, photo, Photography, Photojournalism, ratne fotografije, Remy Ourdan, Rikard Larma, Ron Haviv, srdjan ilic, yannis behrakis ]]> http://mahirvara.wordpress.com/2012/06/22/knjiga-bosnia-1992-1995/feed/ 0 vranacmahir http://mahirvara.wordpress.com/2012/06/06/kamerades-fotokolektiv-iz-srbije/ http://mahirvara.wordpress.com/2012/06/06/kamerades-fotokolektiv-iz-srbije/#comments Wed, 06 Jun 2012 11:09:41 +0000 Mahir Vranac http://mahirvara.wordpress.com/?p=2397 ]]>

FOTO: Kamerades

Kamerades je fotokolektiv iz Srbije sa sjedištem u Beogradu,  osnovan od strane šest dokumentarni fotografa. Fotokolektiv sačinjavaju: Saša Čolić, Nemanja Jovanović, Milovan Milenković, Nemanja Pančić, Marko Risović i Marko Rupena. Kao fotokolektiv oni redovno ažuriraju svoj blog,  gdje su popraćena sva bitna dešavanja u Srbiji. Moja velika preporuka za posjetu njihove internet stranice.

Click to view slideshow.

Iznad su fotografije sa predsjedničkih i parlamentrani izbora u Srbiji, koji su nedavno završeni. Sve fotografije su snimili fotografi Kameradesa.

BiH, Sarajevo, 2012. Ulazak u Sarajevo iz pravca Rajlovca.

FOTO: Vranac Mahir

BiH, Sarajevo, Maj 2012.

FOTO: Vranac Mahir

Fatima al-Qaws i njen sin Zayed (18), koji pati od posljedica suzavca nakon učešća u demonstracijama na ulici, Sana, Jemen. Pobjednička fotografija World Press Photo za 2012. godinu.                                                    FOTO: Samuel Aranda

Izložba World Press Photo 2012., prestižnog izbora čiji je jedan od ovogodišnjih pobjednika bio i bh. foto-reporter Damir Šagolj, gostovat će u maju i junu u Sarajevu i Banjaluci.

Portret utemeljitelja Sjeverne Koreje, Kim Il-sung, na zgradi u glavnom gradu Pjongjangu.                   FOTO: Damir Šagolj                                              

Izložba će u sarajevskoj Umjetničkoj galeriji BiH biti postavljena od 9. do 22. maja, a u banjalučkom Banskom dvoru publika će je moći pogledati od 25. maja do 4. juna. 

Konkurs World Press Photo se svake godine raspisuje u devet kategorija: Spot News, General News, People in the News, Sports, Contemporary Issues, Daily Life, Portraits, Arts i Entertainment and Nature.

Organizator izložbe je ambasada Kraljevine Holandije u Bosni i Hercegovini, a otvaranje obje izložbe će uveličati ambasador Kraljevine Holandije u BiH Sweder van Voorst tot Voorst.

BiH, Sarajevo, 2012. Pijaca Markale.

FOTO: Vranac Mahir

Room15 je produkt četverodnevne fotografske radionice održane u organizaciji British Councila i Goethe-Instituta u Bosni i Hercegovini pod nazivom “Foto-priča budućnosti Bosne i Hercegovine” (“Photostory of the Future BiH”). U pitanju je grupa od 15 fotografa/vizuelnih umjetnika koji su pod mentorstvom predavača i ujedno članova stručnog žirija kojeg sačinjavaju Paul Lowe (Velika Britanija), Andy Spyra (Njemačka) i Imrana Kapetanović (BiH) kreirali serije fotografija različite tematike i žanra. Kako bi predstavili svoj pogled na buduće Sarajevo („Future City Sarajevo“), fotografi se bave istraživanjem i bilježenjem scena iz normalnog života Sarajlija sa ili bez imalo intervencije na njihovo psihičko ili fizičko stanje. U prilici ste da pogledate dokumentirane ali i konceptualne fotografije prizora koji se mogu sresti u Sarajevu, ali i nekih koji se ne viđaju tako često. Fotografije će biti izložene od 5.-11. aprila 2012. godine.

Autori: Alecković Sanja, Alić Ajla, Bezjak Mia, Bošnjak Igor, Brutus Jasmin, Cerovina Maša, Cibra Suvad, Koroman Ivan, Latinović Olja, Omerbašić Sulejman, Simikić Mitar, Škipina Dejan, Tahmaz Senad, Todorović Ljubomir, Vranac Mahir.

Proglašeni su i pobjednici takmičenja „Foto-priča budućnost BiH”, pobjednik odnosno prvo mjesto osvojio je Ljubomir Todorović, kojemu je pripao i novčani iznos od 1.500 KM, a drugo mjesto ravnopravno su podjelili Jasmin Brutus i Vranac Mahir, kojima novčani dio nagrade iznosi po 650 KM.

Iznad je fotografija sa izložbe, na ovoj fotografiji vidi se mojih šest fotografija sa izložbe. Fotografije svih autora će biti izložene u Kriterionu do 11. aprila 2012. godine. 

Zanimljivo je kako se nekih događaja sjećamo upravo po fotografijama koje imamo. Autor poznatih fotografija ubijanja Bošnjaka i Hrvata, ali i poznanstva sa Željkom Ražnatovićem Arkanom, bio je Ron Haviv, Amerikanac, rođen 1965. On je prije 1991. godine područje Jugoslavije znao samo kao “mjesto gdje su se nekad održale Olimpijske igre”. Ron Haviv je danas nagrađivani profesionalni fotograf čiji se radovi objavljuju u najčitanijim svjetskim novinama. Svjetsku je “slavu” stekao upravo radeći na područjima bivše Jugoslavije u vremenu od 1991. do 2001. godine. U svom portfoliu ima fotografije iz Zaljevskog rata, srpskih logora, Vukovara, Sarajeva, Srebrenice, Kosova, Makedonije, a nakon toga Afganistana, Darfura, Haitija, Meksika, Šri Lanke ali i mnogih drugih područja.

U junu 1991. je kao mladi fotoreporter stigao u Sloveniju baš u vrijeme kratkotrajnih slovenskih borbi. Znao je da će se desiti nešto “vrijedno” snimanja. Desetak godina kasnije dobro zaključuje o toj situaciji na našim prostorima kada kaže da se tu radilo o ratu prijatelja i susjeda koje su zaludili razni pohlepni političari. Shvatio je da Slovenija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina žele nezavisnost, dok ih Srbija uz pomoć Jugoslavenske „narodne“ armije želi spriječiti u tome. U Hrvatskoj se divio seljacima koji su u dućanima kupili maskirne odore i sa lovačkim puškama krenuli na oružje i tenkove. Srbi su mu dopustili snimanje svega po “oslobođenom Vukovaru”, svega osim snimanja egzekucija.

1991. godine je snimio i poznatu fotografiju na kojoj srpski zločinac Arkan drži tigrića. Pokušaj neutralnog balansiranja među zaraćenim stranama mu je propao kada je u Bijeljini snimio fotografiju srpskog vojnika koji nogom udara netom ubijenu Bošnjakinju. 1992. godine fotografirao je za svijet nevjerojatne scene iz srpskih logora u Bosni.

Izbor svojih najznačajnijih fotografija sa ratnog Balkana Haviv je 2000. godine objavio u knjizi “Blood And Honey: A Balkan War Journal“. Prije nekoliko godina sa tim fotografijama radio je turneju po Srbiji i zabranili su ih u Užicu, Čačku i Kragujevcu jer su radovi osporeni kao “provokacije, falsifikati i bezočna propaganda”.

Ron Haviv se ipak odlučio sastati sa nama i odgovoriti na neka pitanja koje se vežu za Bosnu i Hercegovinu, te njegovo doživljavanje situacije na prostorima bivše Jugoslavije.

FOTO: Ron Haviv

Ostali ste misterija među stranim novinarima u Bosni i Hercegovini. Nekako, slike su Vam uvijek bile prepoznatljive, a mnogi nikada nisu otkrili, ko je taj fotograf koji je to slikao? Zašto je to tako? Šta se desilo, da ste se povukli od Bosne, a ostavili neprocjenjivo blago fotografija o ubijanjima na civilima naše zemlje?

R.HAVIV: Nisam se povukao iz Bosne, bio sam u Bosni na dan kada je proglašen završetak rata i u Sarajevu kada je grad ponovo ujedinjen. Fotografije su postavljene u Zemaljskom muzeju u Sarajevu te se i danas nalaze na stalnoj postavci u Sarajevu.

Kako se prisjećate tih ratnih godina u Bosni i Hercegovini?

R.HAVIV: Brutalno i bez milosti za one koji su tu živjeli.

Zašto ste došli baš u Bosnu?

R.HAVIV: Počeo sam s proglašenjem neovisnosti Slovenije, pa hrvatskog rata, da bi potom pratio rat u Bosni, a zatim na Kosovu i Makedoniji. Na kraju, stajao sam ispred kuće Slobodana Miloševića kada je uhapšen i odveden u Haag.

Kao fotograf  došli ste do šokantnih fotografija, koje ste plasirali u svijet koji je bio slabo obaviješten? Da li se šta mijenjalo kada ste objavljivali fotografije o ubijanju civila u Bosni i Hercegovini?

R.HAVIV: Apsolutno ništa se nije promijenilo ni po kojim mjerilima kada su slike objavljene. Slike su bile fotografski dokazi onoga što je kasnije postalo poznato kao etničko čišćenje, i u suštini, bile su ignorisane.

Kako ste uopće uspijevali doći do tih fotografija? Kako ste se uopće uspijevali kretati kroz Bijeljini, kada većina BiH nije znala da je Bijeljina uopće pala pod srpsku okupaciju?

R.HAVIV: Došao sam u Bijeljinu u periodu kada su se mještani međusobno sukobljavali. Trećeg ili četvrtog dana, Arkan je stigao.

Kad i kako ste se prvi puta susreli s Željkom Ražnatovićem Arkanom?

R.HAVIV: Arkana sam prvi put susreo 1991. u Erdutu, tokom rata u Hrvatskoj. Tu i tamo bismo se susreli i tada sam ga fotografirao s njegovim vojnicima dok on drži malog tigra u ruci. Arkan je bio vrlo ponosan čovjek. Smatrao je da može kontrolirati medije. Zapamtio sam ga kao inteligentnu osobu koja je govorila nekoliko jezika. Bio je vrlo šarmantan i vrlo otvoren za medije. No ja sam znao da je on zao, jedan od gospodara rata sa snažnom paravojnom organizacijom iza sebe. Silno je želio da fotografi snime njega, njegovu vojsku i njihova djela.

Da li Ste imali problema prilikom fotografisanja Arkanovaca u Bijeljini, ili pak logora Trnopolje kod Prijedora?

R.HAVIV: Arkan je uzeo neke negative nakon što sam fotografirao zlostavljanje zatvorenika. Pored toga on i njegovi ljudi su me dobro tretirali kad sam bio s njima. Bio sam doveden u logor od strane srpskih vojnika i imao sam njihovo dopuštenje da radim.

Je li vam to poznanstvo s njim pomoglo pri dolasku u Bijeljinu?

R.HAVIV: Sljedeći put susreo sam ga u Bijeljini gdje sam dva dana snimao ratna zbivanja, kad je došao sa svojom vojskom autobusom iz Beograda. Sjetio me se iz Erduta i kad sam ga pitao mogu li biti uz njegovu vojsku i pratiti događaje, on mi je to odobrio. Mrtav-hladan rekao mi je: “Nema problema.” Pridružio me grupi od 15 do 20 svojih vojnika koja je odlazila od kuće do kuće sve dok nisu došli u središte grada. Tada je nastala poznata slika gdje njegov vojnik udara nogom tijelo mrtve Bošnjakinje i nakon toga Arkana više nikada nisam ni vidio ni čuo. Od drugih novinara čuo sam da sam se našao na njegovoj listi za odstrjel jer sam lažac. Govorio je da živi za dan kad će se napiti moje krvi. Arkan me je proglasio lašcem jer je u jednom televizijskom intervjuu tvrdio da su vojnici muslimani dok su na zemlji srpski leševi.

FOTO: Ron Haviv

Kako je bilo živjeti pod Arkanovom prijetnjom smrću?

R.HAVIV: Zbog te njegove prijetnje u ratu u Bosni nisam mogao previše putovati na srpsku stranu, tako da sam većinu vremena provodio na bosanskoj i hrvatskoj strani. Povremeno sam ipak, kad sam znao da sam siguran, prelazio na srpsku stranu u Bosni. No i bez te Arkanove prijetnje nisam se ugodno osjećao jer su bosanski Srbi toliko mrzili sve novinare da je bilo nemoguće raditi. Maksimalno sam izbjegavao Arkana, ali na kraju sam ušao u Srbiju zbog rata na Kosovu. Nekoliko puta prije toga umalo sam se susreo s Arkanom, ali su me prijatelji upozoravali da pobjegnem iz nekog grada ili hotela.

Kako ste se osjećali kada ste doznali da je Arkan ubijen?

R.HAVIV: Kada je Arkan ubijen, moje su emocije bile pomiješane. Svi koju su zbog njega patili bili su sretni, ali bilo mi je žao što nije bio doveden pred lice pravde kako bi ljudi i službeno doznali za njegova zlodjela.

Ponekada se narodima u Bosnu i Hercegovini čini da ste upravo Vi taj u koga su srpske snage imale povjerenja da slikate njihove osvajačke pohode. Ponekad se čini, da ste Vi bili na strani agresora? Kako to tumačite?

R.HAVIV: Ljudi osjećaju da, ako mi je dopušteno da fotografišem slike koje sam tada radio, da sam ja sam ja po automatizmu morao simpatizirati Srbe. To mi je malo neobično, imajući na umu sadržaj tih fotografija. Uvijek sam nastojao prikazati ono što se dešava na svim stranama. Srbi nisu samo počinili ratne zločine, iako su neki od najgorih njihova odgovornost. Fotografiranje rata je veoma fluidno (podložno promjenama) i tokom 10 godina koje sam proveo u bivšoj Jugoslaviji bio sam u prilici provesti vrijeme s različitim stranama i dokumentovati ono što su činile.

Koja je bila poruka svijetu sa tim fotografijama?

R.HAVIV: Kao prvo, da svijet mora znati što se događalo u srcu Evrope. No, najvažnija je ta, da civili su ti koji trpe najveći teret brutalnosti, u svim sukobima. U ratovima na koje utiče vanjska politika spoljnih vlada, nama kao građanima tih zemalja važno je razumjeti ono što se radi u naše ime.

Narodi Bosne i Hercegovine su dosta obaviješteni o Vašim fotografijama. Još uvijek su te fotografije aktuelne, ali nas interesuje koliko su one zaista imale uticaja na Sjedinjene Američke Države i zemlje Zapada kako bi zaustavile rat u Bosni i Hercegovini?

R.HAVIV: Mislim da je na kraju ne samo moj rad, već i sve ostalo što se činilo, bilo više nego što Zapad može podnijeti i što je na kraju dovelo do bombardiranja i ukidanja embarga na oružje. Kada su nekoliko godina kasnije iste slike počele stizati sa Kosova, svjetski lideri su rekli da to ne mogu dopustiti ponovo i intervencija je bila puno brža.

Šta je Bosna u to vrijeme za Vas značila?

R.HAVIV: Bosna bila primjer koliko loše stvari mogu poći krivim putem kad na svim stranama imate vođe koje koriste strah i nacionalizam kao motivaciju za borbu. Ono što je važno u Bosni, na makro razini je, da ono što se desilo u Bosni, može se desiti bilo gdje i da svi trebamo naučiti lekcije iz toga.

FOTO: Ron Haviv

Koje biste fotografije izdvojili kao najvažnije fotografije iz Bosne i Hercegovine?

R.HAVIV: Što se tiče mog rada, rekao bih da su slike iz Bijeljine najvažnije. Prvenstveno zbog toga što se ono isto što smo vidjeli na slikama, desilo ponovno tokom rata i to bezbroj puta, daleko od objektiva kamere.

Fotografije egzekucije Huseina Krše od strane Gorana Jelisića u Brčkom su bile ključni dokazi protiv Gorana Jelisića „Srpskog Adolfa“ pred Haškim tribunalom. Možete li malo pojasniti priču oko fotografije?

R.HAVIV: Ne bih želio o tome govoriti.

Stvaranjem Haškog tribunala i njegovim presudama većina žrtava nije zadovoljna. Međutim interesuje nas, da li Vi smatrate da li se haškim presudama postigla pravda u Bosni i Hercegovini?

R.HAVIV: Mislim da na to pitanje samo bošnjački narod može odgovoriti.

Jeste li ikada više poslije rata dolazili u Bosnu i Hercegovinu?

R.HAVIV: Dolazio sam nekoliko puta, i nadam se da će mi se uskoro opet pružiti prilika.

Da se rat ponovi, da li biste to ponovo učinili, došli i fotografirali?

R.HAVIV: Ja bih bio izuzetno tužan i razočaran ako bi se i bar malo približili onome što se dešavalo 1990-ih, ali ako se to ikada dogodi, najvjerojatnije ću ponovno biti uključeni u to na neki način.

Kako se danas sjećate Bosne i Hercegovine? Da li Vas je promijenila?

R.HAVIV: Sjećam se Bosne s pomiješanim osjećajima velike tuge, neuspjeha i shvatanja ograničenja onoga što fotografija može učiniti da pomogne. Sjećam se hrabrosti i otpornosti i snage bošnjačkog naroda. To je dio moje historije i ne postoji ništa što bih učinio da to promijenim.

Intervju preuzet sa portala visoko.co.ba

BiH, Visoko, 2011. Autobuska stanica u Visokom, Emin čeka autobus za Dortmund, gdje je radio kao rudar od 1971. godine sve do povratka u Jasenovo 2001. godine. Odlazi u Dortmund da se sretne sa prijateljima i radnim kolegama. Na kraju Emin završava riječima kako rijeka Bosna odlazi u Crno more, a ja odo u bijeli svijet.

FOTO: Vranac Mahir

Pohranjeno kao:Fotoreportaža, Fotožurnalizam, Portreti Tagged: autobus, Autobuska stanica, bosna, Bosna i Hercegovina, bosnia, Bosnia-Herzegovina, Dortmund, Emin Bektic, Foto, Fotografija, fotožuranlizam, Istocna Bosna, photo, Photography, Photojournalism, Podrinje, Povratnici, Srebernica, Visoko ]]> http://mahirvara.wordpress.com/2011/12/07/visoko-emin/feed/ 0 vranacmahir IMG_8380 IMG_8440 IMG_8463 IMG_8488 http://mahirvara.wordpress.com/2011/11/26/fotografi-pavo-urban-1968-1991/ http://mahirvara.wordpress.com/2011/11/26/fotografi-pavo-urban-1968-1991/#comments Sat, 26 Nov 2011 11:46:31 +0000 Mahir Vranac http://mahirvara.wordpress.com/?p=1319 ]]>

Sjećanje na talentovnog fotografa koji je nažalost prerano izgubio život snimajuči rat u Dubrovniku, gotovo na samom početku fotografske karijere. Bile su mu samo 23 godine. Pavin uzor u fotografskom svijetu bio je Robert Kapa, ratni fotograf koji je takođe izgubio život u ratu, poznat je Kapin rečenica “Ako slika nije dovoljno dobra, nisi dovoljno blizu”, nažalost Pavo je bio preblizu.

Pavo Urban rođen je u Dubrovniku 1. kolovoza 1968. Završio je Srednju pomorsku školu i bio student Pomorskog fakulteta u Dubrovniku. Plovio je vrlo kratko na bijeloj floti Jadrolinije. Fotografijom se počeo baviti u srednjoj školi. Kasnije postaje član Foto kluba Marin Getaldić u Dubrovniku.

U rujnu 1991. primljen je na Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, na smjer filmsko i TV snimanje, ali studij nije nikad započeo jer je odlučio ostati u ratnom Dubrovniku. Kao dragovoljac već 29. rujna 1991. nalazi se na prvoj crti bojišnice u Župi dubrovačkoj. Tu započinje njegov ratni fotografski opus (rat-art). Padom Župe dubrovačke vratio se u Dubrovnik gdje počinje raditi za Dubrovački vjesnik i Slobodnu Dalmaciju kao ratni reporter. U tom svojstvu zabilježio je i prvi pogodak u povijesnu gradsku jezgru, 26. listopada 1991. Svoj je posao obavljao iznimno sustavno i savjesno. Tako je, u rano jutro 6. prosinca 1991., počeo snimati i najžešći napad na Dubrovnik. Tom je prilikom, na kraju dramatične serije od 12 snimaka, i poginuo. Imao je 23 godine.

Hrvatska, Dubrovnik, 1991. Lijevo, zadnja fotografija Pave Urbana, poslije koje je pogođen krhotinom granate.

FOTO: Pavo Urban

Sve fotografije su nastale za vrijeme protesta koji su se dešavali u Sarajevu, tačnije ispred Vlade FBiH i Parlamenta FBiH.

FOTO: Vranac Mahir

Rawiya kolektiv sa Bliskog istoka sastavljen od šest ženski fotografa. Predstavlja fotografski pogled iz regije, posebno orijentisani na teme politike, društva i stereotipa.

Rawiya, što znači “ona koja priča priču”, okuplja fotografe Myriam Abdelaziz, Tamara Abdul Hadi, Laura Boushnak, Tanya Habjouqa, Dalia Khamissy i Newsha Tavakolian.

Više o fotografskom kolektivu:

Rawiya zvanična stranica 

Blog

BiH, Visoko, Oktobar 2011.

BiH, Visoko, Oktobar 2011.

BiH, Visoko, Oktobar 2011.

FOTO: Vranac Mahir

BiH, Jasenovo, 2011. Emin Bektić (1945) vartio se u Jasenovo kod Srebrenice prije jedanest godina iz Njemačke, gdje je radio kao rudar. Selo Jasenovo  udaljeno od Srebrenice oko 20km. Živi sa ženom i četiri kćerke.

BiH, Jasenovo, 2011. Spomenik Eminovom uginulom konju Putalju, koji je otkrio Ćedo Jovanović, Eminov komšija. Emin Bektić (1945) vartio se u Jasenovo kod Srebrenice prije jedanest godina iz Njemačke, gdje je radio kao rudar. Selo Jasenovo  udaljeno od Srebrenice oko 20km. Živi sa ženom i četiri kćerke.

BiH, Jasenovo, 2011. Emin Bektić (1945) vartio se u Jasenovo kod Srebrenice prije jedanest godina iz Njemačke, gdje je radio kao rudar. Selo Jasenovo  udaljeno od Srebrenice oko 20km. Živi sa ženom i četiri kćerke.

BiH, Jasenovo, 2011. Fatima i Đeneta igraju fudbala. Emin Bektić (1945) vartio se u Jasenovo kod Srebrenice prije jedanest godina iz Njemačke, gdje je radio kao rudar. Selo Jasenovo  udaljeno od Srebrenice oko 20km. Živi sa ženom i četiri kćerke.

BiH, Jasenovo, 2011. Emin Bektić (1945) vartio se u Jasenovo kod Srebrenice prije jedanest godina iz Njemačke, gdje je radio kao rudar. Selo Jasenovo  udaljeno od Srebrenice oko 20km. Živi sa ženom i četiri kćerke.

BiH, Jasenovo, 2011. Eminova žena sprema večeru. Emin Bektić (1945) vartio se u Jasenovo kod Srebrenice prije jedanest godina iz Njemačke, gdje je radio kao rudar. Selo Jasenovo  udaljeno od Srebrenice oko 20km. Živi sa ženom i četiri kćerke.

BiH, Jasenovo, 2011. Đeneta i Fatima gledaju televiziju. Emin Bektić (1945) vartio se u Jasenovo kod Srebrenice prije jedanest godina iz Njemačke, gdje je radio kao rudar. Selo Jasenovo  udaljeno od Srebrenice oko 20km. Živi sa ženom i četiri kćerke.

BiH, Jasenovo, 2011. Đeneta najmlađa Eminova kćerka. Emin Bektić (1945) vartio se u Jasenovo kod Srebrenice prije jedanest godina iz Njemačke, gdje je radio kao rudar. Selo Jasenovo  udaljeno od Srebrenice oko 20km. Živi sa ženom i četiri kćerke.

BiH, Jasenovo, 2011. Emin Bektić (1945) vartio se u Jasenovo kod Srebrenice prije jedanest godina iz Njemačke, gdje je radio kao rudar. Selo Jasenovo  udaljeno od Srebrenice oko 20km. Živi sa ženom i četiri kćerke.

BiH, Jasenovo, 2011. Emin Bektić (1945) vartio se u Jasenovo kod Srebrenice prije jedanest godina iz Njemačke, gdje je radio kao rudar. Selo Jasenovo  udaljeno od Srebrenice oko 20km. Živi sa ženom i četiri kćerke.

FOTO: Vranac Mahir

Photojournalist Tim Hetherington was killed by a mortar in the city of Misrata in April 2011 while covering the fighting there. He bled out in the back of a pickup truck while racing to the Misrata hospital, comforted by a Spanish photojournalist who was holding his hand and trying to keep him awake. Those moments ended a brilliant ten year career in which Tim not only covered such dramatic front-line stories as Liberia and Afghanistan, but also completely transcended the conventional boundaries of image-making to become one of the luminaries of his profession.

Trejler dokumentarnog filma Moja privatna itaka – Dženan Medanović i Jasmin Brutus.