KNJIGA | Bosnia 1992-1995
U septembru 2011. godine Gary Knight okupio je grupu fotografa i novinara, koji su pratili rat u Bosni, kako bi napravili knjigu o tom ratu u spomen na početak sukoba. Ideja je bila 15 godina u izradi. Knjiga će imati 248 stranica, biti će opremljena fotografijama mnogih fotografa i tekstovima novinara. Koncept knjige je da prati hronolški tok rata od početka u aprilu 1992. godine do potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma 1995. godine. Knjiga je trenutno u štampi, može se očekivati da će izaći iz štampe početkom Jula 2012. godine. Više o knjizi „Bosnia 1992-1995“.
Saradnici na knjizi:
Darko Bandic, Amel Emric, Nina Berman, Alexandra Boulat, Gilles Peress, Noël Quidu, Ron Haviv, Odd Andersen, Olivier Jobard, Patrick Chauvel, Andrew Reid, Anja Niedringhaus, Rikard Lama, Antoine Gyori, Benoit Gysembergh, Christopher Morris, Christophe Calais, Enric Marti, Enrico Dagnino, Eric Bouvet, Filip Horvat, James Mason, Jerome Delay, James Nachtwey, Laurent Rebours, Laurent Sazy , Michael Persson , Morten Hvaal , Patrick Robert, Paul Lowe, Peter Northall, Rachel Cobb, Roger Hutchings, Ron Haviv, Santiago Lyon, Srdjan Ilic, Steve Connors, Thomas Kern, Tom Haley, Tom Stoddart, Laurent Van Der Stockt, Wade Goddard, Yannis Behrakis, Anthony Loyd, John F Burns, Janine Di Giovanni, Jean Hatzfeld, Kurt Schork, David Rohde, Ariane Quentier, Remy Ourdan, Gary Knight, Jon Jones.
Piše: Remy Ourdan, ratni reporter
Uvod u knjigu „Bosnia 1992-1995“, najboljih ratnih fotografija BiH
Sarajevo: Iznenađenje, dokaz sam za sebe
Prije dvadeset godina, Sarajevo je došlo kao iznenađenje. Danas se vraća kao dokaz sam za sebe.
Krila slobode koja su tada, nakon pada Berlinskog zida, prešla preko centralne i istočne Evrope pretvorila su se u tragediju u Jugoslaviji.
U trenutku u kojem je Jugoslavija ispuštala svoje posljednje smrtne krike, zarobljena između zala nacionalizma i kriminalne ambicije, postojala je jedna mala zemlja, skoro nepoznata vanjskom svijetu, imena Bosna i Hercegovina. Njen glavni grad, Sarajevo, predstavljao je sažet prikaz “jugoslavenskog duha” i živio je svojeZlatno doba u ’80-tim. Ljudi su tamo željeli živjeti kao što su uvijek i živjeli: zajedno, bez briga ko je Musliman ko Srbin, a ko Hrvat. Sarajevo je bilo utjelovljenje kulture tolerancije, i nonšalantnosti.
‘Malo ih je rat shvatilo ozbiljno’
Drugdje se mahalo nacionalističkim zastavama i pjevale su se nacionalističke pjesme. U Sarajevu su ljudi demonstrirali sa slikama Tita. I upravo je pucnjava na takav jedan skup, od strane snajperista Radovana Karadžića, i pokrenula rat. Artiljerci Ratka Mladića ubrzo su se pridružili. Obojica su djelovala po naređenjima Slobodana Miloševića.
Za Sarajlije, ovo je bio šok koji se ne može opisati. Takvo iznenađenje, zapravo, da je između početka rata, 6. aprila, i opkoljenja grada 2. maja 1992. većina odlučila ostati iako su prve bitke počele, a grad bio i dalje otvoren. Malo je Sarajlija shvatilo rat ozbiljno. Onda je počela opsada.
Zajedno sa opsadom i granatiranjem, stigli su i strani reporteri. Uglavnom, reporteri su nestabilne, užurbane individue. Oni dođu, i oni odu. Oni su često izvrsni profesionalci, posvećeni govoru istine. Ali se rijetko zadržavaju, uvijek žureći na drugi kraj svijeta. To je jednostavno tako kako jeste.
U Sarajevu, stvari su bile drugačije. Rat je došao kao iznenađenje i dopisnicima, i za neke, ostati u Sarajevu bilo je očigledno.
Uzdrmani onim što su vidjeli, brojni reporteri ostali su živjeti u Sarajevu, ili su se često vraćali. Skovali su oni veze sa gradom i Sarajlijama. Nerijetko, oni koji su bili ranjeni, vraćali su se čim bi ih pustili iz bolnice, samo da mogu nastaviti pričati priču. Oni, također, su postali Sarajlije.
Ali, jeste krucijalno to da se Sarajlije i strani novinari ponovo sastanu 20 godina nakon njihovog prinudnog susreta. Kada se ideja o ponovnoj posjeti Sarajevu, na godišnjicu početka rata, pojavila prošle godine u zajednici ratnih reportera, dočekana je sa entuzijazmom. Od 1995, svako je čuvao Sarajevo duboko u svom srcu. Iako su se neki vraćali nekoliko puta i u mirnodopska vremena, drugi više nikad nisu vidjeli grad. Za sve njih, rat je bio nešto važno, skoro životno: ideja slobode, otpora, života koji se dijelio, dostojanstva.
Ja sam želio da Sarajlije same odluče da li je prikladno da se ratni reporteri vrate 20 godina kasnije. Bilo je na njima da odluče da li će taj ponovni susret starih prijatelja postati trenutak sarajevskog sjećanja, bosanskog sjećanja. U periodu od šest mjeseci, sreo sam brojne Sarajlije, govoreći im da oni mogu napraviti što žele od tog povratka onih koji su s njima podijelili njihove najmračnije sate.
Dvije generacije Sarajlija je odgovorilo pozitivno i sa emocijama: ratna generacija onih s kojima smo živjeli sate opsade, i generacija onih koji su poznavali samo haos iz djetinjstva, sada između 20 i 30 godina.
Svjedočenja
„Nikad nemoj zaboraviti šta smo vidjeli ovdje zajedno tokom opsade“, rekao mi je jedan prijatelj. „Sa jedne strane, voljeli smo te jer si bio na našoj strani. S druge strane, nismo imali struje da gledamo televiziju, nismo primali novine, i nismo imali pojma šta si tada o nama govorio. Želimo to otkriti. Želimo podijeliti svoja sjećanja.“
Ovako smo zamislili povratak reportera, 20 godina kasnije. Ova knjiga predstavlja svjedočenje foto-reportera. Drugi donose knjige koje su pisali, filmove koje su pravili. Svi se vraćaju u grad koji su voljeli, koji još uvijek vole.
Voljeti Sarajevo došlo je kao iznenađenje, jer niko nikada nije mogao zamisliti da će ovaj rat postojati ili da se može pristojno voljeti grad pod opsadom i granatama. Povratak je dokaz sam za sebe. To je nastavak ljubavne priče, koja i pored poratnih patnji za neke, ili haosa i pokolja drugdje u svijetu za one ostale, nikad neće umrijeti.
Remy Ourdan
VRANAC MAHIR | fotožurnal 